BIBLIJSKA PORUKA DANA

RANE SVETOGA OCA FRANJE

Petak, 17. rujna 2010.

Lk 7,36-50

36Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. 37Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti 38i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. 39Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: "Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica." 40A Isus, da mu odgovori, reče: "Šimune, imam ti nešto reći." A on će: "Učitelju, reci!" A on: 41"Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. 42Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" 43Šimun odgovori: "Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio." Reče mu Isus: "Pravo si prosudio." 44I okrenut ženi reče Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. 45Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. 46Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. 47Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi." 48A ženi reče: "Oprošteni su ti grijesi." 49Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: "Tko je ovaj da i grijehe oprašta?" 50A on reče ženi: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

RANE-STIGME SV.FRANJE

Riječ stigma u grčkom jeziku znači biljeg, pečat, urez, ranu, otisak ili pak znak koji se od davnine koristio kako bi označio pripadnost nečega ili nekoga nekome. U kršćanstvu taj naziv označava pet rana raspetoga Krista utisnute u ruke, noge i bok onoga koga je sam Bog vidljivo proslavio, samome Kristu suobličio.

Naravno, stigmatizacija ne mora uvijek u sebi značiti čudo, jer se slični fenomeni zapažaju i izvan prave mistike, ali možemo je, gdje je ona izraz i tjelesna posljedica mistične ljubavi prema Kristu i križu, promatrati s religioznim poštovanjem ako se ne iskorištava za senzaciju - pojašnjava K. Rahner u svom Teološkom rječniku. Mnogi su znanstvenici, s različitim motivima i pristupima, proučavali pojavljivanje tih rana, te pokušavali tumačiti njihove uzroke i odražaje. U franjevačkom svijetu poznato je ime Imberta Gourbeyre, liječnika koji je od početnoga materijalističkog polazišta, upravo na primjeru sv. Franje Asiškoga, došao do vjerničkoga stava koji zastupa većina katoličkih znanstvenika, a on se, u biti, sastoji od dvije protumačive stvarnosti. Prva je da bi stigme značile izraz nadnaravne mistične komunikacije, koja nutarnji svijet očituje izvanjski, na tijelu. Bog, dakle, daruje određenoj duši milost ulivene kontemplacije Isusove boli raspinjanja. Drugi, pak, to smatraju izravnim i čudesnim zahvatom Božjim, koji omogućuje rasvjetljenje i izravno djeluje na tijelo da bi ga u potpunosti suobličio sa slikom raspetoga Krista.

Znakovi čavala na rukama i nogama

Zanimljivo je da se u katoličkom svijetu prve stigme, na ovako izravan način, pripisuju upravo sv. Franji iz Asiza. Dogodilo se to, kako svjedoče životopisci, krajem ljeta 1224. godine, na brdu Alverni (La Verni), dok je Franjo postio jednu od četrdesetnica. Zbog kronologije i jasnoće izraza, slijedimo  Bonaventurin opis iz 13. poglavlja životopisa. Piše on da se to dogodilo dvije godine prije nego što je Franjo dušu predao nebu. Nakon mnogih napora, vođen providnošću, Franjo je došao u osamu na spomenuto brdo. A kad je ondje, prema običaju, počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, više nego obično bio je obasut milosnim nadnaravnim promatranjem i nebeskim čežnjama. Štoviše, počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova.

Bonaventura najprije opisuje zanimljiv susret s Božjom Riječi. Franjo je, naime, najprije pobožno molio, a potom s oltara uzeo evanđelistar i dao da mu ga jedan od subraće otvori, i to triput  u ime presvetoga Trojstva. I kad se kod svakog od tri otvaranja knjiga otvorila na tekstu koji opisuje Gospodinovu muku, Franjo je razabrao da se za života mora Kristu tako suobličiti u patnjama i bolima muke kao što ga je nasljedovao u životnom djelovanju. U tom duhu, u tim danima povučenosti i posta, Franjo je nastavio moliti. I dok se jednoga jutra, oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa, molio na obronku spomenute gore, ugledao je serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba.

Kad se u munjevitu letu spustio do mjesta na kojem je Franjo molio, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva su mu krila bila izdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se, naime, milosnom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja boli probadala dušu.

Promatrajući neshvatljivo viđenje, shvatio je da je to djelo Božje providnosti i razabrao poziv i milost po kojoj bi mogao biti preoblikovan u obličje Krista propetoga  ali ne po mučeničkoj smrti tijela nego po žaru duše. Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan Žar, a onda su se počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku Raspetoga. Vidjelo se kako su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima. Glave su se čavala pokazivale na dlanovima ruku i na gornjem dijelu stopala, a vršci su im se nalazili na protivnoj strani. Glave su čavala na rukama i nogama bile okrugle i crne.

Nakon tog događaja, Franjo je nosio svoju svetu tajnu i šutio, ali su braća uporno tražila da im kaže nešto o tom doživljaju, navodeći evanđeosku prispodobu kako se talenti ne smiju sakriti. I Franjo je, potaknut snagom evanđeoske riječi, s velikim strahom ispripovijedao tijek viđenja i nadodao kako je onaj, koji mu se ukazao, nešto rekao što ne bi nikada, dok bude živ, mogao otkriti nijednom čovjeku.

Nedokučiva tajna

Kad se navršilo četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla je svetkovina svetoga Mihaela Arkanđela, Franjo je sišao s brda, noseći sa sobom nedokučivu tajnu i lik Propetoga!

Kad je, nakon dvije godine od tog dogadaja, sveti Franjo umro  u listopadu 1226., brat Ilija je poslao poznato Pismo u sve franjevačke provincije. Brat Ilija piše: „prije smrti brat i otac naš pojavio se raspet, na svome je tijelu nosio pet rana koje su doista bile biljezi Kristovi." Toma Čelanski, govoreći o stigmama sv. Franje, svjedoči: „To smo vidjeli mi koji ovo govorimo. Rukama smo doticali ovo što riječima opisujemo" (3Čel 5). I Bonicije, jedan od Franjinih životnih suputnika, pozvan o ranama kazati istinu braći na zborovanju u Genovi (1254.), plačući je posvjedočio: „Ove su ih moje oči vidjele, i ove su ih moje grješničke ruke doticale" (FR, 88.).

Crkva je ovo čudo potvrdila snagom brojnih papinskih pisama, a liturgijski kult rana proširio se ubrzo nakon smrti sv. Franje. U četrnaestom stoljeću, za vrijeme Sveopćega franjevačkog zborovanja u Cahorsu (1337.), određeno je „da se u Franjevačkome redu slavi svetkovina rana blaženoga Franje". Kasnije je papa Klement IX. to liturgijsko slavlje proširio na cijelu Crkvu, upućujući pogled vjernika na knjigu Otkrivenja (peto i dvanaesto poglavlje) koja govori o Janjetu koje još nosi pečat svoje muke, te zahvaćeno slavom, privlači sebi svoje odabranike. Nema dvojbe da je sv. Franjo svojom pojavom obilježio kršćansku povijest kao čovjek koji je bio u svemu suobličen s Kristom, sve do ureza znakova njegove Muke. Bartol iz Pize (XIV. st.) do te je mjere naglašavao tu suobličenost da ga je nazvao „alter Christus". No, uza sva možebitna prenaglašavanja i kriva predstavljanja u povijesti, sv. Franjo ostaje čisti uzor kršćanske ljubavi prema Kristu raspetome. Neka i nas, prigodom ovoga velikoga franjevačkog jubileja, blagdan Rana sv. Franje još jače privuče na pobožnost Kristove muke i raspinjanja.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

24. tjedan kroz godinu

Petak, 17. rujna 2010.

Lk 8,1-3

1Zatim zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjemu. Bila su s njim dvanaestorica 2i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; 3zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ZAHVALNO SRCE I BIĆE

Lk 8, 1-3

Otkako je Isus napustio Nazaret, nema više čvrsta boravišta. Sam će reći kako lisice imaju svoje jazbine, ptice svoja gnijezda, a on nema gdje bi naslonio svoju glavu. Putuje on od mjesta do mjesta, obilazi gradove i sela, naviješta Radosnu vijest. S njime je najuža jezgrenica njegovih učenika, njih dvanaestorica, kao paradigma za Novi Izrael, novi Božji narod. Luka spominje i neke žene iz Isusove pratnje. Znakovito je to iz mnogih razloga. Na pitanje, od čega je Isus u međuvremenu živio, imamo ovdje gotovo bismo kazali, prozaičan odgovor. Upućen je na milodare i milosrđe osoba kojima je iskazao milosrđe, koje su iskusile u njegovoj blizini samu Božju blizinu. Božje milosrđe.

U korijenu riječi milosrđe imamo 'milo' i 'srce'. Isus ima milo srce, nije on tvrd, i zato iskazuje i očituje ljudima Božje milo, umilno srce. Te osobe potom na svoj način svjedoče o svojoj vjeri, odanosti i zahvalnosti. Njihova je prva zadaća 'diakonia', služenje Gospodinu, ali time postaju i Isusove vjerne učenice koje ćemo pronaći i pod križem Gospodinovim, na Kalvariji, kao zadnje svjedoke njegova zemaljskoga života i preminuća.

Samo Luka spominje žene. Nema ih kod Marka ni kod Mateja dok Isus obilazi gradove i sela. Znamo za sadržaj Isusove poruke: Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti! Za razliku od Ivana koji je propovijedao strogoću, ovdje imamo Radosnu poruku. I kod Isusa nema više nikakva čekanja. Čovjek treba pomoć, i ona stiže u njegovoj osobi. Bog ne kasni sa svojom pomoći. Nema više čekanja ni oklijevanja Božjega dolaska u dalekoj budućnosti. Isus nije samo navješćivao Radosnu vijest, poruku spasenja, nije on samo subotom nastupao u sinagogama. On je donosio ono što je govorio. Njegove su se riječi ozbiljivale. On je živio ono što je govorio, cjelokupnu čovjekovu stvarnost stavio je na posve nove temelje - Božje, kako bismo mogli živjeti. Isus sije, i sjeme samo od sebe, a da gospodar ne zna, donosi svoj plod, u svoje vrijeme. Kad se u proljeće otvore latice, kad sve procvjeta, jabuka ne mora donijeti plod. On će sam doći, od sebe, ako budu uvjeti povoljni.

Tako je i s Isusovom porukom. Ona pada na plodno tlo i donosi rod. Upravo u svoje vrijeme. Što je to što učenike sili da ga na njegovim putovima slijede? Što je to što privlači žene u Isusovo društvo? Magnetičnost Isusove osobe, privlačnost njegove riječi, učinkovitost na svakome području. U njima - pogođenima i vjernicama - odzvanja Isusova riječ, osjećaju kako u njima nešto titra i bruji, kako Isus proizvodi u njima božansku melodiju. I u sebi zaključuju: Tako to mora biti s našim Bogom. Takav je naš Bog. Tako zaključuju oni i one koji su cijeli život patili i patile u obezdušenom društvu koje nije imalo srca ni smilovanja, društva u kome su oboljele duhovno i duševno. One su pronašle u Isusu, njegovu nauku i njegovu načinu života, ono što im je tako duboko nedostajalo u vlastitom okružju i obitelji.

Uzimajući žene u svoje društvo Isus se svjesno protivi uhodanoj praksi prema kojoj nijedan rabin koji je htio sloviti kao učitelj Zakona nije smio uzimati u svoje društvo žene kao učenice. U ondašnjem društvu one su bile izjednačene s robovima i djecom. Žena nije smjela nastupati u sinagogi, nije smjela javno recitirati molitve; ne smije se upućivati pobliže u Zakon, jer su žene navodno sklone magiji i čaranju. Isus i u ovom slučaju svjesno krši predrasude svoga vremena i društva. Upravo je Luka to istaknuo u svome Evanđelju. I nesvjesno je Isus izvršio revoluciju i u pogledu odnosa prema ženama.

Prisjetimo se samo od samoga početka. Imamo najprije Zahariju, ali pored njega i Mariju, u Hramu su starac Šimun, ali i proročica Ana, uz mrtva sina iz Naina jest njegova majka-udovica, uz onu mrtvu kćerkicu jest otac Jair, uz pismoznance imamo dvije sestre - Mariju i Martu, uz carinika koji moli u Hramu imamo udovicu koja neumorno salijeće suca, uz čovjeka izliječena u subotu imamo i ženu subotom izliječenu, uz Abrahamova sina imamo i Abrahamovu kćer, uz pastire imamo ženu koja traži novčić, uz svjedoke imamo i svjedokinje Isusova uskrsnuća, uz sijača imamo ženu koja mijesi tijesto i peče kruh, a za Isusova ponovnoga dolaska imamo uz dvojicu muškaraca i dvije žene. Jednom riječju, Isus prešutno revolucionira postojeće stanje u društvu.

Isus nije htio vezati ljude uza se, nego je htio poučiti ljude što znači otvoriti se Bogu, živjeti život usidren u Bogu, otvoriti se svjetlu, ne bacati ni na koga sjenu. On je osoba bez sjene i stoga mu nitko nije mogao prigovoriti bilo kakav moralni propust ili prijestup. Ženama pristupa posve otvoreno i neopterećen. Nema straha od dodira s drugim spolom. U njegovu društvu osoba je mogla samo dublje urastati, uranjati u samoga Boga, ukorjenjivati se i sazrijevati u vjeri. On je cijelim svojim bićem Boga uprisutnjivao.